Posljednji pozdrav velikanu duha

Dana 27. srpnja ovaj svijet, u kojem je sve materijalno prolazno, na našu veliku žalost napustio je Franjo Šanjek, svećenik dominikanac odnosno pripadnik Reda braće propovjednika (Ordo praedicatorum) te redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iz njegova bogata životopisa, koji ukazuje da je osam desetljeća dug život disao punim plućima prema preporuci carpe diem rimskoga pjesnika Horacija, ovom prigodom izdvajamo tek nekoliko najvažnijih trenutaka koji su odredili njegovu osobnost te stil života svećenika dominikanca, znanstvenika i sveučilišnog profesora. Rođen je 1. travnja 1939. u Poljani Biškupečkoj kod Varaždina. Srednju školu pohađao je pri Interdijecezanskoj školi za pripremu svećenika u Zagrebu, nastavio u Varaždinu te Klasičnoj dominikanskoj gimnaziji u Bolu na Braču. Prve zavjete u Redu propovjednika položio je u kolovozu 1958, a svečane u rujnu 1963. Akademika Šanjeka nikako se ne može ocijeniti kao tipična znanstvenika ili tipična dominikanca, jer je jednostavno bio poseban. S jedne strane, kako pokazuje njegov službeni znanstveni životopis, on je kao temeljnu poveznicu s utemeljiteljem toga siromašnog reda, sv. Dominikom, pronašao ljubav prema nauci, knjizi i cjeloživotnom školovanju, ali se, s druge strane, intelektualnom snagom, pokušao približiti siromašnima, nastojao razumjeti duhovna i religiozna kretanja kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Time je, na njemu primjeren način, slijedio učenje sv. Dominika.

Nakon studija na Visokoj dominikanskoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku, na KBF-u u Zagrebu stječe naslov magistra teoloških znanosti. Tijekom boravka u Zagrebu, 1965, za svećenika ga je zaredio zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Šeper. Za njegov uspon u znanstvenoj karijeri od osobite je važnosti bio studij pri Vatikanskoj školi za paleografiju i diplomatiku, gdje je stekao odlično znanje iz pomoćnih povijesnih znanosti te diplomu paleografa-arhivista, a položio je i ispit iz crkvene arhivistike. Godina 1966. obilježava početak njegova znanstvenog rada jer je tada objelodanio i prvi znanstveni rad o dominikancima na našim prostorima.

Jedan od najvećih autoriteta u istraživanju heretičkih pokreta

U razdoblju od 1968. do 1971, upravo u vrijeme kada je Pariz prolazio kroz jedno u nizu burnih i politički burnih razdoblja u svojoj dugoj povijesti, Franjo Šanjek pohađao je doktorski studij povijesti religije na sveučilištu Paris–Sorbonne te je doktorirao povijesne znanosti 27. svibnja 1971. pri sveučilištu Paris IV – Sorbonne, Faculté des lettres et civilisation. Svi koji smo ga intimnije poznavali, dakle većina zaposlenika Odsjeka za povijesne znanosti HAZU u Zagrebu, u čije je prostorije rado zalazio, sjećaju se njegovih razmišljanja kako o studentskim danima tako i o šezdesetosmaškoj atmosferi u Parizu. Izvrsno je napisana i studiozna doktorska disertacija, a prvo je objelodanjena na hrvatskom jeziku pod naslovom Bosansko- humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku u izdanju Kršćanske sadašnjosti (Zagreb, 1975), te godinu poslije u Parizu. Tako je postala dostupna domaćoj i stranoj znanstvenoj publici te je odmah postala nezaobilazna studija u bilo kojem ozbiljnom znanstvenom bavljenju problematikom hereziologije i dualističkih religioznih pokreta u srednjovjekovnoj Europi. Time je Franjo Šanjek, dodajući svojoj znanstvenoj bibliografiji još nekoliko vrlo važnih studija i monografija iste problematike (pri čemu treba izdvojiti knjigu Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima /13–15. stoljeće/ objelodanjenu 2003), cijenjen kao jedan od najvećih autoriteta u istraživanju srednjovjekovnih dualističkih i heretičkih pokreta u svijetu.

Stjecanjem stupnja doktora znanosti odnosno doktora povijesnih znanosti zatvoreno je formativno razdoblje obrazovanja Franje Šanjeka, nakon kojeg se, od 1970. izborom za asistenta, otvara njegova druga važna djelatnost, ona u sustavu obrazovanja prenošenjem znanja iz crkvene povijesti, metodologije povijesnih znanosti i pomoćnih povijesnih znanosti novim generacijama studenata na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon nastupnog predavanja potkraj 1974. za docenta je izabran početkom 1975. Uspješno napredovanje sveučilišnog nastavnika osobito je obilježeno 1984. godinom, kada je izabran za pročelnika Katedre za crkvenu povijest i Instituta za crkvenu povijest pri spomenutom fakultetu. Uslijedilo je redovito uzdizanje na znanstvenoj ljestvici. U za Hrvatsku prijelomnim 90-im godinama 20. stoljeća, u vrijeme i nakon Domovinskog rata, obnašao je službu dekana rečenog fakulteta (1994–1998), pri čemu je osobito važna njegova uloga i uložen osobni napor u ponovno inkorporiranje KBF-a u majčinsko Sveučilište u Zagrebu 1996. Franjo Šanjek predavao je razne kolegije na nekoliko hrvatskih i inozemnih fakulteta i sveučilišta, što je bio plod njegova neporecivo golema znanja iz medievističkih područja, stečena kod ponajboljih predavača u Vatikanu i Parizu. Zato i ne čudi da je znatno prije prihvaćanja uloge predavača na hrvatskim fakultetima bio pozivan kao gost predavač na ugledna inozemna sveučilišta: Fribourg u Švicarskoj (1986. i 2008), Ottawu u Kanadi (1987), te Sorbonne u Parizu (2007). Godine 1994. Prihvatio je ulogu predavača srednjovjekovne povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na tada novoutemeljenim Hrvatskim studijima, predavao je na poslijediplomskom znanstvenom studiju iz sociologije (1996) i pedagogije (1998) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

U tom je razdoblju vršio i dužnost predsjednika Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesne znanosti, a 1996. je, kao jedini svećenik, izabran za redovitog člana HAZU u Razredu za društvene znanosti, a neko vrijeme bio je i tajnik spomenutog razreda.

Uistinu, rijetki su sveučilišni profesori kojima su vrata uvijek bila otvorena svim studentima, bez obzira na njihove raznoliko iskazane sposobnosti i interese. Uostalom, u to sam se i sam uvjerio, pa mogu reći da je uvijek kada je dolazio u Akademijine jedinice bio spreman pomoći bilo u znanstvenim bilo u intimnim problemima i nedoumicama nas tada još neizgrađenih znanstvenika. I zato su ga mladi znanstvenici i studenti doista voljeli.

Povjesničar religije i Crkve

Danas, kada njegovu znanstvenoistraživačku djelatnost promatramo s vremenske distance koja dopušta objektivno razmatranje, možemo reći da je Franjo Šanjek bio jedan od najutjecajnijih i najuglednijih hrvatskih znanstvenika s područja medievistike, odnosno historiografije srednjeg vijeka. Iz današnje perspektive promatrano, razmatrajući njegov ukupan znanstveni doprinos započet još 1966. već spomenutom kraćom studijom o dominikancima u Hrvatskoj pa sve do 2018, kada je uredio, uz pomoć uglednih stručnjaka, važno i pionirsko leksikografsko djelo o hrvatskom srednjem vijeku, može se jasno razaznati nekoliko područja hrvatskoga srednjovjekovlja kojima je posvetio osobitu znanstvenu znatiželju i izraziti intelektualni napor: religiozna povijest i povijest Crkve, povijest dominikanaca, pomoćne povijesne znanosti, razmatranje doprinosa uglednih hrvatskih intelektualaca europskom i svjetskom napretku, povijest školstva i kulture čitanja te, osobito, srednjovjekovni religiozni pokreti koji su u historiografiji općenito smatrani herezama – npr. albigenzi, katari, bogumili, ali prije svega bosansko-humski krstjani, kojima je upravo Franjo Šanjek nadjenuo znanstveni naziv danas prihvaćen u ukupnoj svjetskoj historiografiji. Naravno, u svojim znanstvenim istraživanjima doticao je i niz drugih medievističkih tema, a kao znanstvena dostignuća koja su ponajviše zainteresirala znanstvenu te, djelomično, širu čitalačku publiku treba istaknuti: Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek (1993), Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7–20. stoljeće) (1996), Latinska paleografija i diplomatika (2005), Dominikanci i Hrvati: Osam stoljeća zajedništva (13– 21. stoljeće) (2008) te već spomenuto pionirsko leksikografsko izdanje Leksikon hrvatskog srednjovjekovlja (2018).

Svećenik praktičar

Kao svećenika Franju Šanjeka je, u duhu odluka II. vatikanskog sabora, karakterizirala snažna ekumenska nastrojenost, a u tom smislu bio je izrazito otvoren odnosno sklon pobijanju uvriježenih dogmatskih shvaćanja u ukupnoj životnoj svakodnevnici, a osobito na području religioznosti i Crkve. Treba istaknuti da je, ponovno promišljajući duboko koncilski, osobito izbjegavao termine krivovjerje i shizma. Po intimnom duhovnom karakteru, nadograđenu školovanjem i koncilskim odlukama, možemo slobodno reći da je bio mnogo otvoreniji i demokratskiji od većine suvremenika – pripadnika klera. Zanimljivo je da je kao svećenik bio osobito dobar pastoralac – nije bio akademski teoretičar u striktnom smislu te riječi te se nije isticao apstraktnim teološkim razmatranjima o Bogu. Možemo prije reći da je bio svećenik praktičar, u liturgiji sklon kratkim misama s jasnim poentama, koje su dopirale do ušiju i duša vjernika. Istodobno njegovo liturgijsko djelovanje nije bilo uštogljeno nego decentno, pri čemu treba istaknuti da je osobito cijenio zdrav razum. Uz to, kao vrhunski obrazovan dominikanac samostalnom izgradnjom i duhovno kreiran pod utjecajem II. vatikanskog sabora, u njegovim razmišljanjima, pastoralnom i znanstvenom radu osobito se isticao tolerancijom kao bitnom osobinom ličnosti.

Franju Šanjeka kao čovjeka i znanstvenika ponajbolje je opisao Ivan Golub prilikom izbora u znanstveno-nastavno zvanje riječima: „Šanjek je u pisanju jasan, u pripovijedanju dosljedan, u istraživanju trezven, u promišljanju cjelovit, u raspravljanju profinjen.“ Doista, takav je dojam ostavljao na sve nas koji smo ga poznavali i u trenucima životnih radosti i u trenucima životnih tegoba, odnosno u vrijeme zajedničkog znanstvenog rada i u vrijeme dokolice.

Dragi naš profesore i akademiče, neka Ti je laka hrvatska zemlja i budi primljen u vječni život s utemeljiteljem Tvoga reda, sv. Dominikom Guzmanom!